Ivan je rođen 25. lipnja 1864. godine u Zbjegovači, selu nedaleko od Kutine, kao drugo od ukupno četvero djece (Ruža (1857.), Ivan (1864.), Vinko (1866.), i Mijo (1876.), koji je ubrzo umro), Marijana i Ane Pavletić, rođene Stanković. Isti dan je kršten u župnoj crkvi Gospe Snježne u Kutini. S jedanaest godina, u razdoblju od trideset dana, izgubio je i oca i majku. Brigu za njega preuzeo je stric Vinko. Ivan je silno želio studirati medicinu. Međutim, ubrzo je shvatio da je to samo pusta želja u kraju bez mogućnosti za visoko školstvo. U zrelijim godinama jednom prilikom je rekao: „Sad jasno vidim da to Gospodin nije htio. Beskrajno sam Mu zahvalan jer tko zna gdje bih sada bio. Možda bih zbog oholosti i častoljublja zanemario spasenje svoje duše.“ Nastavio je put koji su u to vrijeme slijedila gotovo sva djeca onog vremena i prostora. Nakon završene osnovne škole bio je pastir malog domaćeg stada. Od malih nogu Ivan je osjećao veliku privrženost Bogu što se primjećivalo u njegovu svakidašnjem životu u dugim šetnjama, na koje je odlazio sam, te u molitvi i šutnji.  Zbog nemogućnosti sudjelovanja na svakidašnjem euharistijskom slavlju, Ivan je s radošću prihvatio prijedlog strica Vinka izu­čiti postolarski zanat. Zbog toga se preselio u Kutinu, gdje je mogao svaki dan ići na misu.

S dvadeset i dvije godine Ivan je otišao u Graz, grad na jugu današnje Austrije i upisao se u Društvo katoličke radničke mladeži, u kojem se najviše zanimao za vjerske stvari. Posebno je volio razmatranje, tišinu i molitvu. U klubu mladeži susreo se s mladićem  Albertom Müllerom, koji je došavši iz Beča razmišljao o odlasku u Rim kako bi ostvario poziv u redovničkom životu. U Ivanu se također rodila želja za posvećenim životom, stoga je obećao Gospodinu da će živjeti čisto, njegujući isključivo ljubav prema Bogu. U svojim bilješkama 26. prosinca 1885. zapisao je sljedeće: "Odlučio sam čuvati čistoću“. Dvojica mladića provela su zajedno pet mjeseci i njihovo se prijateljstvo rascvalo u životni savez. Ivan je rekao Albertu: „Ti odlaziš u Rim. Kad nađeš 'samostan', pozovi me.“  Došavši u Rim, u četvrti Trastevere pronašao je generalnu kuću Sinova Bezgrešnog Začeća, gdje se smjestio i gdje ga je primio blaženi Luigi Monti, utemeljitelj i generalni poglavar Družbe. Albert je Ivanovu čežnju za posvećenim životom iznio tamošnjim poglavarima. Tako je Ivanu iz Rima stigao poziv. Sve je ostavio svojoj rodbini i otputovao u Rim s čvrstom odlukom da se više neće vratiti u svoju zemlju.

S dvadeset i tri godine Ivan je došao u bolnicu Santo Spirito in Sassia u neposrednoj blizini bazilike svetoga Petra u Vatikanu. Poglavar Monti odmah je primijetio da je primio mladića punog vrlina i prigodom oblačenja redovničkog odijela dao mu je ime Bonifacije, u znak sjećanja na njemačkog redovnika fra Bonifacija Junkera, koji je prije kratkog vremena umro na glasu svetosti nakon samo pet godina redovničkog života. 15. prosinca 1895. brat Bonifacije položio je doživotne zavjete. Bonifacije je proveo u Italiji svih deset godina svog redovničkog života; bile su to mladenačke godine posvećene Bogu i bližnjemu. Svoj poziv je započeo u bolnici Santo Spirito. Dok je proučavao duhovnost karizme ljubavi oca Montija prema potrebnima, radio je svakodnevne kućne poslove u zajednici. Noću je preuzimao dežurstva u bolnici, gdje su većinom bili bolesnici s različitim vrstama oboljenja. Budući da je zajednici bio potreban kućni postolar, bio je stoga poslan na usavršavanje u svom zanatu, što je ponizno poslušao. Nakon toga kao majstor poslan je u Saronno kod Milana kako bi u tom istom zanatu poučavao pitomce sirotišta, u kojemu su se nalazila nezbrinuta djeca. Svojim umijećem u poučavanju u povjerene mu mlade ulijevao je vjeru, ljubav i nadu u budućnost odgajajući ih da postanu prijatelji rada. 

U tridesetoj godini otkrivena mu je tuberkuloza pluća što Bonifacija nije zaustavilo da i dalje svjedoči ljubav u zajednici novaka kao da mu se nije ništa dogodilo. I dalje je bio sabran u klanjanju pred Presvetim Sakramentom, poslušan Konstitucijama koje su bile Magna Charta - Povelja njegova života. Umro je 4. studenog 1897. nakon trogodišnje patnje u trideset i trećoj godini života pokazujući potpuno prihvaćanje volje Božje, izražene u veličanstvenom ponašanju i povjerenju u Boga. Utemeljitelj Družbe blaženi Luigi Maria Monti u bratu Ivanu, kojemu je na početku redovničkog života dao novo ime Bonifacije, vidio je znakove svetosti koje treba prenijeti na nove generacije, te je istog dana kada je umro od svih redovnika, koji su s njim živjeli,tražio pismeno svjedočanstvo. Zbog izvanrednog svjedočenja vjernosti, pozivu i karizmi ljubavi, po služenju bolesnicima i poslušnosti konstitucijama u kojima je gledao volju Božju, on postaje autentičan model evanđeoskog života za mlade.

Upravo navedeno ukazuje na nužnost njegova proglašenja blaženim. U Generalnoj kući Družbe Sinova Bezgrešne u Rimu 13. svibnja 2016. svečanim je činom otvorena kauza za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega brata Ivana Bonifacija Pavletića. Svečanost je predvodio kardinal Giuseppe Versaldi, prefekt Kongregacije za katolički odgoj i papinski delegat za Družbu sinova Bezgrešne. U ime Papina vikara za grad Rim kardinala Agostina Vallinija, svečanosti je prisustvovao njegov zamjenik nadbiskup Filippo Iannone. Nakon  uvodnog pozdrava kardinala Versaldija, zakletve su položili sudac delegat Dijecezanskoga suda Rimske biskupije mons. Slawomir Oder, promicatelj pravde, postulator o. Aleandro Paritanti i bilježnici. Nakon toga sudac delegat mons. Oder pročitao je uime kardinala vikara Vallinija životopis brata Bonifacija Pavletića. Nakon svečanog čina otvaranja kauze, u crkvi generalne kuće Družbe sinova Bezgrešne u Rimu, u kojoj se nalaze posmrtni ostaci brata Bonifacija koji su ondje preneseni godine 2008. s rimskog gradskog groblja Campo Verano, gdje je bio pokopan 1897., misu u zajedništvu s tridesetak svećenika, predvodio je biskup Košić. Propovijedao je postulator o. Paritanti, koji je naglasio kako je brat Bonifacije uvijek znao na konkretni način u životu odgovoriti na Isusovo pitanje: Ljubiš li me više nego ovi? Istaknuo je nekoliko zgoda iz njegovog života kojima je potvrdio kako Bonifacije nije puno govorio riječima, već djelima. Spomenuo je kako ga je utemeljitelj Družbe blaženi Luigi Maria Monti odmah nakon smrti isticao kao primjer za nasljedovanje i življenje karizme vlastite ovom redu te je istaknuo kako njegov život i danas cijeloj Družbi, koja je ovih dana okupljena upravo u Generalnoj kući u Rimu na svom33. redovitom kapitulu, mora biti primjer i nadahnuće.

Unatoč dugog vremenskog razdoblja i povijesnih događanja, glas o svetosti brata Bonifacija se nevjerojatno uporno prenosio sve do danas. Tako je 2010. godine u Kutini započelo djelovanje prve hrvatske zajednice Družbe sinova Bezgrešne, čiji je jedan od zadataka promicanje svetost Ivana Bonifacija. Iste godine biskup Vlado Košić osniva zakladu Sisačke biskupije, za stipendiranje studenata, a čiji je cilj, da poput Bonifacija, brine o mladim potrebitim ljudima.
 

Joomla 3.0 Templates - by Joomlage.com